osobni blog, propovijedi i crtice jednog svećenika
- andjel
Blog
utorak, ožujak 22, 2016

Evanđelje: Lk 22,14 – 23,56 (Muka Gospodina našega Isusa Krista po Luki)

Braćo i sestre, čuli smo poznati, ali svejedno potresan izvještaj po evanđelistu Luki. Onome tko pažljivo prebire ove događaje u srcu, ne može biti svejedno.

Križni put nabraja 14 postaja njegove muke, no vidimo u ovom evanđelju da ih ima mnogo više. Mnogo je trenutaka u kojima je Isus patio: Isusova posljednja večera s ljubljenim učenicima, njegova usamljena mučna molitva u Getsemanskom vrtu, Judin poljubac izdaje, pogled na osramoćenog Petra koji ga je zatajio, pogrde i udarci građana koji su ga koji dan prije radosno dočekali s maslinovim i palminim granama, nerazumijevanje i podlo optuživanje od strane narodnih i vjerskih poglavara, ismijavanje uobraženog Heroda, Pilatova nemarnost za istinu i pravdu, zavedenost naroda koji ga je osudio na raspeće, a potom i sva muka križnog puta, prijezir jednog od razbojnika, sve do bolne smrti na križu.

Sve je to samo mali dio muke koju je Isus podnio, jer na tom križu koji je pritiskao njegova izranjena leđa, osjećao je grijehe cijeloga svijeta. A opet, Isus je to sve spremno prihvatio, nije se bunio. Bio je poput sluge Jahvinog kojeg je u prvom čitanju opisao porok Izaija: „Ja se ne protivih niti uzmicah. Leđa podmetnuh onima što me udarahu, a obraze onima što mi bradu čupahu, i lica svojeg ne zaklonih od pogrda ni od pljuvanja. Gospodin Bog mi pomaže, zato se neću smesti.“

„Siđi s križa, ako si Krist“, govorili su ljudi Isusu, govorili su mu to glavari naroda, govorili su mu to vojnici, govorio mu je to i lijevi razbojnik. To su riječi koje je Isus oduvijek slušao kao kušnju. Počevši od đavla u pustinji koji mu je nudio da se baci s vrha hrama, do ljudi su mu nudili razne načine da dokaže svoje božanstvo, no on se nije dokazivao. On je pokazao Božju svemoć ostajući visjeti na križu. Razmislimo samo: Bogu bi bilo lakše sići s križa, nego umrijeti na križu, jer kako bi Bog mogao umrijeti. A Isus je Bog koji je patio, on je Bog koji je umro na križu. Ostao je na križu. To je najveće njegovo čudo prije uskrsnuća. 

Braćo i sestre, događajima nedjelje Cvjetnice započinjemo Veliki tjedan. Današnji je dan započeo Isusovim ulaskom u Jeruzalem, a narod ga je dočekao uzbuđen i s iskrenom i velikom radošću. No taj tjedan posljednji je tjedan Isusova zemaljskoga života. Na posljednji dan Korizme, uvečer na Veliki četvrtak obilježava se sjećanje na Isusovu Posljednju večeru. Na Veliki petak nema sv. Mise. Tada se obilježava sjećanje na Isusovu muku i smrt na križu. Velika subota je dan tišine, do Vazmenog bdijenja, subotu navečer, kada se slavi najsvečanija euharistija s kojom započinje Uskrs.

Korizmeni post, molitva i dobra djela, pripravljali su nas za Uskrs, pa nastojte i ovaj Veliki tjedan, najsvetiji tjedan u godini, provesti u prikladnom duhovnom raspoloženju. Dani u Velikom tjednu su vrijeme kršćanske ozbiljnosti, sabranosti i promišljanja o svetosti vremena i događanja u njemu. Uzmite si svaki dan neku posebnu pobožnost, čitajte Bibliju, po mogućnosti dođite na svetu misu, naročito u četvrtak, petak i subotu i sudjelujte u bogatim liturgijskim obredima. Nastojte ne pričati previše, suzdržati se od buke i neprimjerenih zabava, a napose od svađa i grijeha. Učinite to kao malu zahvalu, za veliku patnju, teret i žrtvu koju je Isus Krist podnio za nas. Amen.

andjel @ 16:42 |Komentiraj | Komentari: 20 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 20, 2016

Evanđelje: Iv 8, 1-11 (Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.)

Evo, činim nešto novo; već nastaje: zar ne opažate?

Braćo i sestre, Propovjednik iz Biblije rekao je da je promotrio sve što se zbiva na zemlji i zaključio da nema ništa novo pod suncem, „što je bilo, opet će biti, i što se činilo, opet će se činiti.“ Kad bi taj pisac danas živio i vidio sva nova čuda tehnike: avione, pametne mobitele, visoke nebodere, …, vjerojatno ga ništa od toge ne bi impresioniralo jer ljudi i dalje čine iste pogreške kao nekada, ljudi i dalje pate, obolijevaju, dosađuju se, ljudi i dalje umiru, ljudi i dalje uzaludno traže sreću i svoj smisao. U tom smislu, bez obzira na sve novosti modernog doba, nema ničega novog pod suncem – ljudski život je jednako isprazan.

Međutim, preko proroka Izaije, Bog nam danas govori: „Ne spominjite se onog što se zbilo, nit mislite na ono što je prošlo. Evo, činim nešto novo.“ To nešto novo dolazi neprimjetno i već je započelo; poput proljeća koje tajnovitim znakovima već u zimi pokazuje svoju ljepotu, toplinu, šarolikost. To nešto novo sve staro čini beznačajnim; poput dijamanta koji zasjenjuje sve ostalo kamenje ili poput novog automobila zbog kojeg stari auto postaje suvišan. To nešto novo je, kaže nam Izaija, poput pustinje koja se pretvorila u oazu života. To nešto novo, na svijet je došlo s Isusom Kristom i apostol Pavao u današnjem drugom čitanju, riječima sličnima Izaiji, govori: „Što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem, k cilju hitim, k nagradi višnjeg poziva Božjeg u Kristu Isusu.“ I Izaija i Pavao zaboravljaju ono iza sebe i gledaju naprijed, prema Božjoj novosti.

Što je to nešto novo?

Ugledni ljudi, pismoznanci i farizeji, pred Isusa su danas doveli ženu zatečenu u samom preljubu. Zanimljivo je da nisu doveli muškarca s kojim su je zatekli, već su svu krivnju prenijeli na ženu. Očito je da im nije bilo do pravde, već su htjeli Isusu namjestiti zamku nudeći mu u ovom slučaju 2 odgovora: da ženu kamenuju kako propisuje Mojsije, ili da ju puste. Ako Isus kaže „Kamenujte je“, doći će u sukob s Rimljanima zato što je uzeo zakon u svoje ruke. Ako kaže „Pustite je,“ imati će problema sa Židovima, jer se protivi Mojsijevu zakonu.

On ne prihvaća ni jedan od ponuđenih odgovora, on nudi nešto novo, nešto do tad neviđeno i odgovara prisutnima: tko je bez grijeha, neka započne kamenovanje, neka prvi baci kamen na grešnicu. Isus je izbjegao njihovu zamku, ali sada su oni upali u vlastitu zamku i postaju suci sami sebi.

I tada se događa nešto najizvanrednije. Isus koji je jedini među njima bio bez grijeha, jedini je imao pravo baciti kamen i kazniti grešnika, no on to ne čini. Ona, žena poznata kao javna grešnica, prima oproštenje i novi početak, a svi oni uglednici čiji su grijesi ostali neizrečeni, potiho su se udaljili od Isusa i tako izgubili mogućnost primanja Božjeg milosrđa.

Što je dakle to nešto novo? Situacija iz evanđelja govori nam o toj novosti na potresan i dojmljiv način. Isus Krist spašava ženu od smrti, od kazne, od grijeha, čak i od zakona po kojem joj se trebalo suditi. Pružio joj je novu budućnost i doslovno jedan novi život. Novost koju je Isus ovoj ženi i svima nama donio je Božje milosrđe koje oslobađa od okova grijeha, koje podiže iz ponora zla, koje spašava od tame smrti, to je milosrđe koje nosi radosnu nadu uskrsnuća.

Tu novost doživjela je žena preljubnica koju je Isus obranio i kojoj je iskazao milosrđe. No važno je zapamtiti da ju je pozdravio riječima: „Idi i odsada više nemoj griješiti.“ Uputio ju je u novi život.

To zvuči lijepo, ali i dalje teško zamislivo. Možda čak i suosjećamo s ovom ženom jer je vjerojatno bila žrtva čovjeka koju je prisilio na grijeh, a onda i ljudi koji su je doveli pred Isusa. No što bismo rekli da su Isusu doveli razbojnika, ubojicu, bogohulnika, zar bi Gospodin i njih tako jednostavno obranio i oprostio im njihov grijeh? Te ljude bi ipak trebalo kazniti, možda ne kamenovati, ali barem staviti u zatvor. Siguran sam da bi se Isus i za njih jednako zauzeo jer on je došao na slobodu pustiti potlačene. I umjesto da grešnike stavi iza rešetaka, on zna da se grešnik već zbog samog grijeha nalazi u zatočeništvu. Biti u grijehu jednako je zatvoru, grijeh nam oduzima slobodu da se radujemo životu, da živimo u miru, onemogućuje nam činiti dobro.

Bog nije poslao svoga Sina da nas strpa u zatvor zato jer smo griješili nego upravo suprotno, da nam po Uskrsnuću pomogne svladati svaki grijeh i omogući živjeti u slobodi djece Božje. 

Evo nam novosti koju nose današnja misna čitanja pred kraj korizmenog vremena. Nema povratka na staro! Ali to ne govorimo kao političku parolu, nego kao evanđeoski program koji nas vodi do Uskrsa.

Ova korizma iznova, kao i cijela jubilejska Godina milosrđa, pružaju nam mogućnost za susret s Gospodinom i za novi početak. U okrilju Božjeg milosrđa možemo sve naše grijehe i sve naše boli i svu našu bijedu poput starog kaputa skinuti i obući novo odijelo radosti, slobode, dobrote.

Nije lako odreći se grijeha. Nitko to ne može sam učiniti. Mnogi su u evanđelju okrenuli leđa Isusu zadržavajući svoje grijehe u srcu, ali jedna žena ostala je pred njim skrušena i razotkrivena i to je bio prvi korak u njen novi život. Njeni tužitelji učinili su joj najveću uslugu dovevši je k Isusu. 

Braćo i sestre, ne skrivajmo svoje grijehe pred nebeskim Ocem. Nekad ih nećemo moći sakriti niti pred drugim ljudima, ali ako iskreno molimo, Božje će nas milosrđe od njih osloboditi. I tako ćemo, svatko od nas u svom životu, s prorokom Izaijom, s apostolom Pavlom, i sa ženom grešnicom moći reći: Ne spominjem se više svojih starih prošlih grijeha, već živim u radosti uvijek novoga života. Amen.

andjel @ 16:41 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, ožujak 10, 2016

Evanđelje: Lk 15,1-3.11-32 (Ovaj tvoj brat bijaše mrtav i oživje.)

Isus je volio pričati priče.

Braćo i sestre, upravo smo čuli jednu od najpoznatijih Isusovih prispodoba, priču o izgubljenom sinu, priču koja se nikad nije stvarno dogodila, ali se zapravo stalno događa. To je priča u kojoj mnogi ljudi prepoznaju sebe i otkrivaju milosrđe Boga Oca.

Isus je pripovijedao o Ocu koji je imao dva sina. Govoreći o dva sina, obratio se direktno svojim slušateljima, s jedne strane carinicima i grešnicima, a s druge farizejima i pismoznancima. Jedni su ga slušali kako bi našli izlaz iz okova grijeha, a drugi su mrmljali jer se nisu slagali s njegovim poukama, baš kao što se dogodilo i sa sinovima iz prispodobe, grešni mlađi sin vratio se kući i postao poslušan, a pravedni stariji sin je mrmljao protiv Oca i svoga mlađeg brata.

Ne možemo zanemariti da smo i mi među Isusovim slušateljima, i da smo i mi jedan od sinova iz njegove prispodobe: samo je pitanje, jesmo li na strani grešnika ili na strani farizeja, na strani mlađeg sina ili starijeg?

Ali bez obzira na kojoj smo strani, svi trebamo prepoznati potrebu za Božjim milosrđem jer svi na ovaj ili onaj način griješimo. Griješimo, usudio bih se reći, čak i ako nam savjest tvrdi da mi sami nemamo grijeha, ali mrljamo protiv tuđih grijeha. Kako je to moguće?

Prvo treba ponoviti jednu činjenicu o grijehu: svaki grijeh vrijeđa i ranjava nas same koji ga činimo, naše bližnje i Boga. Ne mogu se odijeliti grijesi protiv Boga od grijeha protiv bližnjih niti od grijeha protiv samoga sebe. Svaki grijeh koji počinim ima trostruku oštricu i nemoguće je griješiti samo npr. protiv Boga. Npr. netko ne dođe nedjeljom na misu, time je zanemario svoju obvezu ne samo prema Bogu nego i prema bližnjima, Crkvi, a naravno i sebi je uskratio susret s Bogom i braćom i sestrama.

U Isusovoj prispodobi oba su sina sagriješila. Mlađi razmetni sin koji je spiskao očeva dobra priznao je da je sagriješio pred Nebom i pred svojim Ocem, a starijeg pravednog sina Otac opominje da griješi jer se ne raduje povratku mlađeg sina. Tom starijem sinu ne možemo naći nikakvu krivnju: ostao je s ocem, radio je poslušno i marljivo sve što je trebalo, no ipak je nosio teret grijeha jer nije bio spreman oprostiti svome bratu, jer nije s njime bio u miru.

Milosrdni otac voli i starijeg i mlađeg sina i želi učiniti nešto što ova prispodoba uči, ali ne pokazuje, a to je pomirenje među braćom. „Trebaš se veseliti i radovati,“ govori otac starijem sinu, jer se tvoj brat vratio kući. Ne znamo jesu li se braća izmirila, ali znamo da je to Očeva želja.

Vjerujem da možemo razumjeti mlađeg sina jer i sami želimo biti slobodni i uživati u životu i tu znamo promašiti. Možemo razumjeti i starijeg sina koji se ljuti što se tako lako oprašta bratu nakon što je potratio što je primio živeći razvratno. Možemo razumjeti ovu braću jer se s njima možemo poistovjetiti. No kako razumjeti Oca koji razdaje svoje imanje i pušta sina da živi kako hoće, a potom ga prima natrag bez prigovora i kazne, sav ganut i radostan i radi njega priprema slavlje? Zar nije njegovo milosrđe nepravedno? Pitam to kao provokaciju. Ispada kao da Otac nagrađuje svoga sina što je neodgovorno rasipao sav imetak. Ali baš je takav i naš Bog koji nam daje bezuvjetnu slobodu, ali na sve zove u svoj dom i u zajedništvo ljubavi s njime i s bližnjima.

Otac je sretan jer mu se sin vratio živ i zato želi slaviti. Ali njegova sreća nije potpuna jer on ima dva sina, a sada, odjednom, stariji se sin izgubio. Kao što ga je boljelo kad ga je mlađi sin napustio, sad ga boli što stariji sin ne želi sudjelovati u slavlju. A to je slavlje baš zato i organizirano, da bi se cijela obitelj iznova zbližila i povezala.

Dok sam kao mladić slušao propovijedi o ovoj prispodobi, propovjednici su joj davali razna imena kako bi naglasili jedno ili drugo značenje: prispodoba o milosrdnom Ocu, prispodoba o razmetnom sinu, prispodoba o starijem sinu, o dva izgubljena sina, o Božjem milosrđu, i tako dalje. Danas bih i ja dao svoj naziv i rekao: prispodoba o dvojici braće. Ovo je prispodoba koja govori o našim međusobnim odnosima i uči nas da nećemo moći uživati u Božjem domu ukoliko nismo u miru sa svojom braćom. Sve dok postoji mrmljanje, ljutnja, neprihvaćanje prema našim bližnjima, koliko god sami bezgrešni bili, ostat ćemo dužnici pred Ocem i nećemo se moći radovati u njegovoj kući.

Braćo i sestre, Otac je pripremio slavlje za oba sina, jednoga koji se pokajao za svoje grijehe i drugoga koji smatra da mu Otac nikad nije priredio slavlje. Isus Krist je baš zato ispričao ovu prispodobu kako bi farizeji i pismoznanci prepoznali svoju braću u carinicima i grešnicima i mogli se s njima radovati blizini Božjega kraljevstva. To je poslanje i Crkve Božje: priređivati misna slavlja na kojima će se zajedno skupljati i mlađa i starija braća, i oni koji su griješili, i oni koji su živjeli pravedno, te izmireni s Ocem i međusobno, pristupiti jednom euharistijskom stolu u Očevom domu.

Svi smo pozvani, i premda je Očeva radost velika zbog svakog sina i kćeri, zbog svakog obraćenog grešnika i prisutnog pravednika, njegovo srce pati zbog svih onih koji odbijaju doći na njegovu gozbu, svih onih koji se ne mogu radovati u njegovoj blizini.

Ovu prispodobu možemo zgodno aktualizirati u temu migracija. Mlađi sin je napustio svoj dom, kao što mnogi odlaze iz domovine smatrajući da će drugdje biti bolje. Stariji sin je ostao kod kuće no ostao je nezadovoljan kao što mnogi neprestano prigovaraju zbog svega što im smeta. I premda Otac pušta mlađega sina u svijet i brine se za starijega koji je ostao doma, i jedan i drugi sin su zgriješili i može ih spasiti jedino Očevo nerazumljivo milosrđe koje grli i jednoga i drugoga. Amen.

andjel @ 16:36 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, ožujak 4, 2016
Zadnjh mjeseci nisam objavljivao popise knjiga koje sam pročitao, ali od sad nastavljam. Ispod je i video u kojem dajem kratak komentar na svaku knjigu. Dakle, pročitao sam sljedeće naslove:

Agnès de Lestrade, Valeria Docampo - Velika tvornica riječi
Kobi Yamada, Mae Besom - Imam ideju - i što sad s njom?
Katija Romac - Zajc Ivek. Priča o zecu buntovniku i priručnik za roditelje
Katija Romac - Djevojčica sa zlatnim pjegicama
Marko Zefić (ur.) - Vječna devetnica Gospi od čudotvorne medaljice
Vitomir Zečević - Križni put / put obraćenja
Barbara i Paolo Rovea - On i ona na putu prema braku
Romano Guardini - Tražiti lice Božje
Razni autori - Naljepše priče svih vremena. Mitovi i legende iz cijeloga svijeta
Pavao VI. - Ispovijest vjere naroda Božjega
Razni autori - Blizu križa s tobom stati - put križa u riječi i slici
Mario Puzo - Poslednji Don
Herbert Madinger - Križni put spasenja
Drago Balvanović - Peru - Puti, običaji, sudbine
Fjodor Mihajlovič Dostojevski - Braća Karamazovi
Damir Stojić - Prispodobe milosrđa
Kongregacija za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života - Radujte se! Okružnica posvećenim muškarcima i ženama - Iz učiteljstva pape Franje
Papa Franjo - Apostolsko pismo svetoga oca Franje svim posvećenim osobama u prigodi Godine posvećenoga života

Strip
Zalozabal - Slum Nation - Zajednica
Zalozabal - Slum Nation 2 - Lud od ljubavi
Zalozabal - Slum Nation 3 - Like a Rolling Stone
Geof Darrow, Frank Miller - The Big Guy and Rusty the Boy Robot
Robert Goodin - The Kurdles

Biblija
N.N. - Biblija prepričana za djecu
200th Anniversary KNT - 고린토인들에게 보낸 첫째 편지
ZB1218 - Evanđelje po Luki
ZB1218 - Evanđelje po Ivanu



andjel @ 17:51 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 2, 2016

Evanđelje: Lk 13,1-9 (Ako se ne obratite, svi ćete slično propasti!)

Tko dakle misli da stoji, neka pazi da ne padne.

Braćo i sestre, nažalost, ne možemo živjeti bezbrižno. Dok smo živi, bit ćemo u opasnosti sagriješiti. I u dobru i u zlu, uvijek će postojati kušnje, no to ne znači i da moramo griješiti. Pavlova opomena: tko misli da stoji, neka pazi da ne padne, daje nam nadu da je moguće ne pasti, da je moguće oduprijeti se grijehu i ostati stajati. 

Sakrament ispovijedi nam pomaže da pobijedimo grijeh, ali koliko nam se puta dogodi da baš tada, kad se podignemo iz grijeha, opet posrćemo i padamo još dublje u grijeh. Čini se da je stvarno lakše podići se nego ostati stajati, lakše je pokajati se za grijehe nego prestati griješiti.

Nalazimo se između želje da činimo dobro i žalosti zbog učestalih grijeha. U toj situaciji znamo se tješiti da ipak nismo mi najgori ljudi na svijetu, da ima i puno većih grešnika, primjećujemo zlo u ljudima oko nas kao bijeg od misli o vlastitim slabostima.

O tome nam govori i današnje evanđelje, kako čovjek ima skrivenu težnju prikazati sebe boljim od onoga do sebe i tako sam sebe ispričava od svojih grijeha. 

U romanu „Braća Karamazovi“ Dostojevski prenosi misli jednog mudrog monaha svojoj braći u samostanu: „Volite narod Božji. Nismo mi svetiji od svjetovnjaka zato što smo ovamo došli i među ove se zidove zatvorili, nego naprotiv, svaki onaj tko je ovamo došao, već je samim time što je ovamo došao spoznao da je gori od svih svjetovnjaka, od svih i svakog na zemlji.“

Nitko nema pravo reći da je bolji od drugoga u moralnom smislu. Možemo biti bolji od drugih u sportu, u matematici, u kvocijentu inteligencije, ali u onome što je bitno ljudsko nemamo nikakvog opravdanja staviti se ispred drugoga, jer je i to grijeh. Čak i da pred nama stoji najveći zločinac koji je ikad kročio zemljom, to nas ne može opravdati niti umanjiti naše sitne svakodnevne grijehe. Tuđi grijesi ne umanjuju naše grijehe, baš naprotiv. 

Spomenuti monah iz romana zaoštrio je svoje misli govoreći da je svatko nedvojbeno kriv za sve i svakoga na zemlji, ne samo za svoje osobne grijehe i za zajedničke svjetske grijehe nego i za sve ljude pojedinačno i za svaki pojedini grijeh. O tome što je time mislio vrijedi razmišljati.

Isus pak u evanđelju poziva svakoga na odgovornost za svoje spasenje. U odlomku koji smo čuli, neki su ljudi donijeli Isusu vijest o Galilejcima kojima je Pilat krv pomiješao s krvlju njihovih žrtvava. Isus se je osvrnuo na taj događaj i nadodao još jedan, onaj o 18 ljudi na koje se srušila kula u gradu Siloamu i ubila ih. Ovakve događaje danas bismo stavili u rubriku crne kronike, a takve vijesti su općenito i najčitanije. Samo što mi čitamo te vijesti na jedan način, a Isus nam nudi jedan drugačiji pogled.

Kao što smo u napasti da se držimo pravednima kad promatramo tuđe grijehe, tako smo i u napasti da se stavljamo kao suci tuđih nesreća. Isusovi sunarodnjaci očito su smatrali da su Galilejci koji su poginuli na neki način zaslužili takvu kaznu. Očekivali su da će Isus učiniti jednu od dvije stvari: bilo da će osuditi Pilata i Rimljane koji su učinili taj strašan pokolj, ili da će osuditi poginule ljude pa ih je na ovaj način stigla Božja kazna. No Isus ne čini ni jedno ni drugo, on ne osuđuje nikoga. Mislim da zato i spominje ovaj drugi događaj u kojem se kula slučajno srušila na nesretne ljude. U tom događaju nema krivca. Sve se dogodilo nesretnim slučajem, ali ljudi su umrli. Njihova smrt nema smisla, ali može biti opomena živima da ne umru slučajno, već da žive vrijedan život donoseći plodove dobrih djela, tako će i njihova smrt biti vrijedna.

Isus Krist ukorio je svoje slušatelje riječima: „Zar mislite da su ti ljudi stradali jer su bili grešniji od vas, nipošto, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti!“ Obraćenje je ulaznica za život koji nakon smrti ne vodi u propast nego do uskrsnuća.

U nastavku evanđelja Gospodin Isus nudi nam i jednu prispodobu, prispodobu o smokvi koja 3 godine nije rodila plodom. U voćnjaku mojih roditelja, imali smo jedan dugačak red od dvadesetak stabala šljive bistrice. Bile su to fine šljive, no jako su slabo rodile i otac ih je prošle godine sve posjekao. Da je mene pitao, savjetovao bih mu da ih ipak ostavi jer nisu nikome smetale, a mene obraduje i onih 10 šljiva na stablu.

Isto je htio učiniti gospodar vinograda iz isusove prispodobe koji nije našao ploda na svojoj smokvi. Srećom, njegov radnik, vinogradar, zauzeo se za smokvu te ju nisu posjekli, ali doći će tražiti ploda i sljedeće godine i tada će se odlučiti o njezinoj sudbini.

Nedavno sam čuo priču o Edisonovoj žarulji. Njegov tim ljudi cijeli je dan sastavljao žarulju koju je potom dao mladom pomagaču da je odnese na kat. Dječak ju je nosio koliko je pažljivo mogao no na samom vrhu stepenica, ispustio je žarulju i razbio je. I tako su znanstvenici morali još jedan cijeli dan potrošiti za izradu nove žarulje. Kad je posao dovršen, znanstvenik je ponovno pozvao dječaka i povjerio mu nošenje žarulje na kat. Pružio mu je priliku da se iskupi.

Slično je i gospodar vinograda dao smokvi još jednu priliku. Slično i Bog postupa s nama. I danas nam oprašta grijehe, i danas nas poziva da činimo dobro. Ove korizme pruža nam mogućnost da se obratimo. Tko zna hoćemo li opet imati ovakvu priliku. Pouzdanje u Božje milosrđe ne smije biti isprikom da nastavljamo s grešnim navikama, već poticaj da u svojem životu donosimo plodove obraćenja, plodove milosti Božje.

Pritom mislimo i na druge. Molimo Boga za ljude oko nas, za grešnike, za one najpotrebnije Božjega milosrđa. Nemojmo se naslađivati nad tuđim zlom, već budimo poput vinogradara koji je obećao okopati i pognojiti smokvu pa podržavajmo jedni druge u dobru. Ponizni pred Bogom i udruženi u dobru sigurno nećemo propasti. Amen.

andjel @ 17:49 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 25, 2016

Evanđelje: Lk 9,28b-36 (Dok se molio, izgled mu se lica izmijeni.)

Dok se molio, izgled mu se lica izmijeni.

Braćo i sestre, današnja nedjelja je nedjelja Isusova preobraženja. Istina, imamo još jedan poseban blagdan preobraženja Gospodinova koji slavi se 6. kolovoza. No i danas, usred korizme, putujemo s Isusovim učenicima na brdo Tabor i svjedočimo tom posebnom događaju kada je nebo zaogrnulo zemlju.

Kad je Isus pozvao učenike da ga slijede, sigurno nisu mogli očekivati sve ono što su s njime proživjeli. Vidjeli su ga kako pretvara vodu u vinu, vidjeli su kako ozdravlja slijepe, hrome i bolesne, kako istjeruje đavle, vidjeli su ga kako hoda po vodi, vidjeli su ga i kako hrani 5000 ljudi s 5 kruhova i dvije ribe, vidjeli su ga čak i kako uživljava mrtve. Svaki dan s njime bio je posebno iskustvo.

Jednog dana Isus je odabrao trojicu apostola, Petra, Ivana i Jakova da ga slijede na planinu. Otišli su tamo moliti se. I tamo su doživjeli nešto čudesno, vidjeli su svoga učitelja preobražena.

Ako se pitamo zašto je Isus poveo samo tu trojicu apostola, a ne svu dvanaestoricu, ili ne svih 72 učenika koji se spominju u Novom Zavjetu, moramo znati da je Isus obično sam molio. Kad mu je bilo vrijeme molitve, povukao bi se u osamu i bio sam sa svojim Ocem, no ovog puta poveo je sa sobom Petra koji će postati prvi papa, Jakova koji će biti prvi apostol mučenik i Ivana koji će sastaviti evanđelje u svojoj starosti kao jedini od apostola koji je umro prirodnom smrću.

Također, ovo nas podsjeća na Stari zavjet i na Mojsija koji je vodio 12 Izraelskih plemena, a Bog mu je povjerio da odabere 70 starješina koje će mu pomagati, a prije nego je od Boga primio zapovijedi na brdu Sinaju, Bog mu je rekao neka se popne na brdo zajedno s tri čovjeka Aronom, i njegovim sinovima Nadabom i Abihuom. Zanimljivo, Isus je zadržao ove brojeve dok je odlučivao koliko će imati učenika.

I samo Isusovo preobraženje pomalo podsjeća na Mojsijevo iskustvo. Premda se tu radi o dvije različite stvari, isti Bog objavljuje svoju slavu u oba slučaja. Čitamo, naime u današnjem evanđelju kako se je, dok se Isus molio, njegovo lice izmijenilo i odjeća mu je zablistala nebeskim sjajem. A ako se sjetimo Mojsija, kad je on stao pred Boga i primio ploče s Božjim zapovijedima, i njegovo je lice postalo sjajno pa je morao staviti koprenu preko lica jer ljudi od svjetlosti kojom je zračio nisu mogli u njega gledati.

Upravo taj Mojsije, pojavio se ovdje kod Isusa zajedno s još jednom značajnom osobom, prorokom Ilijom. Dok govorimo o preobraženju Kristovu, pozornost uglavnom usmjerimo prema Isusu i to tumačimo kao njegovu najavu uskrsnuća. No ne smijemo zanemariti prisutnost Mojsija i Ilije. I oni su se ovdje ukazali u nebeskoj slavi i razgovarali s Isusom o njegovoj proslavi preko križa i smrti do uskrsnuća. Ali zašto baš njih dvojica? Zašto ne npr. Abraham ili Izaija? 

Ako želimo o tome razmišljati, vidjet ćemo koliko zapravo malo znamo o Božjim tajnama. Od kud su došli Mojsije i Ilija ako Isus još nije uskrsnuo? Dakle, nisu mogli doći s neba. Isus Krist je tek nakon svoje smrti otvorio vrata mrtvima u Božje kraljevstvo. Međutim, ovu dvojicu Bog je na poseban način otpremio s ovoga svijeta. Za Mojsija se kaže da je umro, ali nitko ne zna gdje mu je grob. To je zato što je sam Bog uzeo njegovo tijelo i tko zna kamo ga je odnio. Slično je s Ilijom. Nitko nije vidio niti njegovu smrt jer je u ognjenim kolima bio ponesen u nebo. Na čudesan način, oni su se ovdje ponovno pojavili živi pred Isusom i trojicom njegovih apostola, ali su brzo i otišli, doima se kao da su se htjeli sakriti kad su ih apostoli opazili.

Cijeli taj događaj, apostolima je bio nerazumljiv i nestvaran i nisu znali što reći, što učiniti. Budući da su vidjeli preobraženoga Krista budeći se iz sna, moglo im se činiti da još uvijek napola sanjaju. Sve ovo, dragi vjernici, i nama se može činiti poput čudesnog sna. U svakom slučaju, ne možemo logički objasniti što se to dogodilo.

Znaju mi pristupiti vjernici koji su imali posebna duhovna iskustva i objave Božje prisutnosti, iznenadi ih neobična svjetlost ili druge neobjašnjive prirodne pojave, ukazuju im se likovi Bogorodice i svetaca, čuju glas anđela u svojim mislima, prožme ih ugodna toplina dok se mole ili nešto drugo. Tu se uvijek sjetim jednog mladića koji je dotrčao do mene i kleknuo uzbuđeno pričajući da je imao sveto viđenje, a ja sam mu rekao da dođe drugi dan kad mu se smire emocije. Nakon tog mog odgovora otišao je vidno razočaran.

Takva i slična duhovna iskustva snažni su doživljaji koji učvršćuju vjeru i dovode do novih spoznaja.

Ipak, opasnost je da nas to iskustvo omami. Apostoli su imali čast popeti se s Isusom na brdo i doživjeti nešto neviđeno i nespoznatljivo. Vidno zbunjeni rekli su da im je lijepo tu biti, ali su se potom morali spustiti. I mi moramo znati živjeti u svakodnevnici. U nekim milosnim trenucima, osjetit ćemo nebesku milinu, ali to ne možemo zadržati, kao što ne možemo cijeli dan sanjati.

Takvi trenuci najavljuju nam nebesku proslavi, ohrabruju nas da izdržimo i daju smisao našim trpljenjima. Sada u korizmi, događaj Kristova preobraženja, podržava naš post i pokoru jer oni su usmjereni primanju većih blagoslova od onoga čega se odričemo. Isusov križni put zaključio se uskrsnućem, a naša odricanja imat će za plod veće uživanje života i obraćenje k Bogu.

Važan je detalj iz evanđelja i to što apostoli nisu nikome pričali što su vidjeli na brdu. Ne možemo drugima vjerno prenijeti ono što smo osobno iskusili, ali možemo na temelju tog iskustva sami doživjeti promjenu.

Kao što su Isusovi učenici s njime iskusili brojna čuda i izvanredne događaje, i mi ćemo u vjeri vidjeti brojna čudesa prepoznajući Božju prisutnost, i u svijetu njegovu ljepotu, dobrotu, istinu, milosrđe. Svaka molitva, svaka sveta misa, svaki čin vjere pokazat će nam kako je lijepo hodati s Bogom. Neka nas današnja nedjelja potakne da vjerno slijedimo Božji put jer on vodi do nebeske slave. Amen.

andjel @ 17:46 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, veljača 20, 2016

Evanđelje: Lk 4,1-13 (Duh ga je vodio pustinjom, gdje bijaše iskušavan.)

Danas je Valentinovo – mnogi će zbog toga danas malo više razmišljati o ljubavi. Ali danas je i prva korizmena nedjelja i nama sada ovdje u crkvi, Božja Riječ daje razmišljati o korizmi i  korizmenom odricanju.

Draga braćo i sestre, započeli samo 40-dnevno razdoblje posta i molitve po uzoru na 40 dana Isusova boravka u pustinji. I on se povukao u pustinju kako bi postio i molio, kako bi bio sam sa svojim Ocem i tako jasnije vidio Očevu volju, odnosno svoje poslanje na svijetu.

Vrijedna je praksa da se za ovo kratko vrijeme odričemo nekih svjetovnih stvari poput gledanja televizije, ili postimo pa ne jedemo npr. čokoladu, ili se suzdržavamo od štetnih stvari poput cigareta, ili psovke i tako iskušavamo sami sebe, možemo li se osloboditi tih navezanosti, možemo li krotiti svoje strasti. Time nekako sebi dokazujemo da možemo vladati sami sobom. No i tu treba biti iskren prema sebi i uvidjeti ima li nekih stvari kojih se ne možemo odreći, nečega čemu toliko robujemo da bi nam bilo preteško živjeti bez toga.

Evanđelist Luka, opisujući Isusov boravak i putovanje kroz pustinju, usredotočuje se đavlove kušnje i pokazuje nam kako je Isus uspio te kušnje svladati i otjerati đavla od sebe. Budući da prvi ljudi Adam i Eva nisu uspjeli svladati kušnju đavla, budući da i mi sami nerijetko podliježemo iskušenjima, pokušajmo od Isusa naučiti kako se suprotstaviti kušnjama u našem životu.

Stavite ujutro pred dijete zdjelu punu slatkiša i recite mu da ih ne smije jesti sve do navečer i možemo se kladiti da će ono tokom dana potajno ili kako već uzeti pokoji slatkiš. Nije nimalo lako svladati kušnje, pogotovo kad nam nude nešto primamljivo ili potrebno. Ako učenik koji nije naučio gradivo ima priliku prepisivati na testu, vjerojatno će tu priliku i iskoristiti. Pričao je jedan duhovnik da dečko i djevojka ne smiju biti sami u sobi jer su tada kušnje prevelike, čak i ako su iskreno pobožni i samo žele zajedno moliti. On je rekao: „Garantiram vam, ako i počnu moliti krunicu, sigurno će sagriješiti prije nego li ju izmole do kraja, a ako i uspiju izmoliti krunicu, sigurno neće uspjeti izmoliti i litanije.“ Koliki će iskoristiti priliku da nešto kupe bez računa, ako će ih to npr. osloboditi plaćanja poreza. Ili jedan banalan svakodnevni primjer budući da smo uvijek u redovima za blagajnu, za doktora, za banku, za ispovijed: zar se ne bi rado pregurali ispred reda kad bi se ukazala prilika. A i to je jedan oblik kušnje.

A vjerujem da i svatko od nas ime neke posebne kušnje koje nas zbog naše slabosti uvijek iznova svladaju. Meni osobno nije problem odreći se kave kad ju uopće rijetko pijem, ali bilo bi mi nemoguće odreći se interneta jer se svakodnevno njime koristim.

Kušnje s kojima se Isus susreo, izazvao je đavao, a to su kušnje svih vjernika. Prvo je na kušnji bilo da pretvori kamenje u kruh i tako utaži glad. Mi smo na kušnji da mislimo kako će svi problemi nestati kad budemo imali dosta kruha, odnosno kad budemo imali dovoljno novaca. Kušnja je misliti da je jedino bitno ljude materijalno zbrinuti jer čovjek ne živi samo o kruhu. Mi ovisimo prvenstveno o Bogu. Kruh ne spašava čovjeka od smrti, zla i boli, već je Bog taj koji nam daje pobjedu. Druga je kušnja bila o vlasti nad svijetom. Zlikovci u filmovima obično žele zavladati svijetom, a mi obični ljudi, na kušnji smo misliti da će nam biti bolje kad ne budemo morali slušati druge, nego kad budemo zapovijedali drugima, kad budemo mi šefovi i vođe. Isus je na ovu kušnju odgovorio da treba služiti Bogu, i tako nas uči da moć ne spašava i ne čini čovjeka sretnim – samo u poslušnosti Bogu, čovjek nalazi mir srca i zadovoljstvo životom. Treća i posljednja kušnja bila je najozbiljnija i posebno se tiče nas vjernika. Đavao je ponudio Isusu da iskuša Boga. Tu kušnju shvaćam kao našu želju da Bog ispunjava sve naše želje, da Bog poslušno izvrši što god da poželimo, da mi na neki način vladamo Bogom. Isus se obranio riječima iz Pisma: „Ne iskušavaj Gospodina Boga svoga!“ Rekao je to i kao ukor đavlu pa se ovaj morao povući, više nije imao čime iskušavati Gospodina Isusa, Sina Božjega. No vratio se kasnije, ukazala mu se još prilika iskušati Isusa u Getsemanskom vrtu i na križu. Ali ni tada nije imao uspjeha.

Budući da nije uspio svladati Isusa, đavao je iskušavao njegove učenike. Najtragičnije je prošao Juda koji je izdao Isusa. Sigurno je stoga da ni mi nismo pošteđeni kušnji. Naprotiv, svakodnevno se s njima susrećemo.

Kako se je Isus dakle uspio obraniti? Kod svake kušnje odgovorio je napasniku retkom iz Svetog Pisma. Svi Isusovi odgovori već su bili izraženi u raznim situacijama u Starom zavjetu i zato možemo ustvrditi da i nas Božja Riječ, Sveto Pismo čuva od iskušenja.

Moleći sa Svetim pismom i čitajući ga, primamo veliku obranu od napasti Zloga. U tome nam uvelike pomažu korizmeni post i molitva. I kad se uspijemo oduprijeti kušnjama, to je onda prava korizma. Smisao korizmenog posta i molitve je u tome da se približimo Bogu.

Kao što će mnogi zaljubljeni potaknuti spomendanom svetog Valentina, danas nastojati produbiti i obnoviti međusobnu vezu ljubavi, tako i mi vjernici u korizmenom vremenu nastojimo učvrstiti svoju vjeru i povjerenje u Boga. Na putu vjere i ljubavi stoje mnoge kušnje, za vjeru i ljubav potrebno je mnogo žrtve i odricanja, ali vjera i ljubav najviše su vrijednosti koje možemo postići i zato se isplati svaki napor da ih sačuvamo. Amen.

andjel @ 17:45 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, veljača 12, 2016

Evanđelje: Lk 5,1-11 (Oni ostaviše sve i pođoše za njim.)

Najpotrebniji Božjeg milosrđa su ujedno i oni koje Bog najviše treba.

Braćo i sestre, vjerojatno nam od ovih čitanja najviše u oči upada mreža puna riba. Ribari koji su cijelu noć bezuspješno ribarili, na Isusovu riječ baciše mreže i skoro su im popucale od mnoštva riba koje su se čudesno ulovile u mrežu. No taj događaj pozadina je za ono što je u središtu evanđelja.

U današnjim misnim čitanjima čuli smo 3 izvještaja o Božjem pozivu. Izaija, Pavao i Šimun Petar, 3 grešnika koje štujemo kao svece. Zapravo, bolje bi bilo reći obrnuto, 3 sveta čovjeka koji su sami sebe smatrali grešnima. U stvarnosti, to su bila 3 čovjeka iz naroda koji su primili Božji poziv i pred tim pozivom ustuknuli jer se nisu smatrali dostojnima biti u Božjoj službi.

Svakome od njih dogodilo se nešto izvanredno o čemu smo danas imali prilike više čuti. Izaija je imao viđenje uzvišenog prijestolja na kojemu je sjedio Gospodin okružen serafima, tim gorućim nebeskim bićima koji su pjevali slavu Bogu. Izaiju to nije ispunilo radošću. Naprotiv, uskliknuo je: „Jao meni, propadoh jer čovjek sam nečistih usana.“ Međutim, jedan seraf približio mu se s vatrenom žeravicom i njome ga dotaknuo. Tim je činom Izaija bio očišćen, Bog mu je skinuo krivicu i oprostio grijehe. Nakon te nebeske okrjepe, Izaija spremno odgovara na Božji poziv.

I Pavao, tada još zvani Savao, imao je viđenje koje danas spominje. Njemu se posljednjemu od apostola objavio uskrsli Krist u svjetlosti koja ga je zaslijepila i srušila na zemlju dok je krenuo u Damask progoniti Kristove vjernike. On je bio revan Židov i veliki neprijatelj Crkve i zato za sebe kaže: „Ja sam najmanji među apostolima i nisam dostojan zvati se apostolom jer sam progonio Crkvu Božju.“ Kao i Izaiju, tako i njega, Bog je dotaknuo svojom milošću, oprostio mu grijehe i povjerio mu apostolsku službu, a on kao apostol svom se snagom trudio ostati vjeran Kristu.

I na kraju Šimun Petar. Predigra njegova poziva bilo je čudo hvatanja mnoštva riba. Umjesto da se zahvali Isusu za obilan ulov, on mu govori: „Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!“ Petar nije imao viđenje, kao Izaija i Pavao, no jednako kao i oni, preplašio se pred Bogom i ispovjedio svoju grešnost. Isus ga je ohrabrio i najavio novi poziv ribara ljudi. I stvarno, nakon što su izvukli lađe na kopno, Petar i njegovi drugovi, ostavili su sve i pošli za Isusom.

Za ovu trojicu, ne možemo reći da su bili grešnici u smislu da su činili zločine i zlodjela, ali svi su bili dužnici pred Bogom, i svi su u poniznosti pred njime u prvi tren ustuknuli, ali, i ovo je bitno, nakon Božjeg dodira, oni su samoinicijativno, spremno, odlučno, krenuli Božjim putem. 

Bog je Izaiju dotaknuo žeravicom, Pavla svjetlošću, Petra mnoštvom riba. Svaki od ovih poziva bio je drugačiji, jedinstven, ali im je svima zajednički element čuđenja, iznenađenja i Božje prisutnosti koja temeljito mijenja život. I nakon što smo razmišljali o njihovom pozivu, dužni smo, odnosno potaknuti, razmišljati i o našem pozivu. Bog nas zove na različite načine i u različite službe. Njegov poziv nekad dolazi kroz viđenja i nove spoznaje, nekad kroz veliku patnju koja nas kao žeravica iskušava, nekad kroz čuda i uspjehe koje postižemo.

Činjenica je da nitko ne može na silu vjerovati. Svatko vjeruje jer se odazvao milosnom Božjem pozivu. Te neke stvarnosti daleko nas nadmašuju i ne možemo ih jednostavno kupiti niti zaraditi. Bog poziva iznenada i uvijek osobno dotičući naš život. Božji poziv ne uključuje samo poziv na svećenički i redovnički život, već i poziv na svjetovna zanimanja, na bračni život, na obraćenje, na djelovanje za dobro. Na primjer, osoba će pronaći ljubav svog života ne zato jer je to sama isplanirala i izračunala, već jer je po Božjoj providnosti susrela osobu u koju se mogla zaljubiti. Vjerujem da su svi događaji pripremljeni u Božjem planu, i on ima povjerenja da ćemo u svojoj slobodi odgovoriti pozitivni. 

I kao što je sigurno da ćemo jednog dana svi umrijeti, meni izgleda sigurno, da ćemo prije ili kasnije svi primiti Božji poziv. Njemu ne smeta naša ograničenost, pa ni naši grijesi, jer njegova milost surađuje s našom naravi, a njegovo milosrđe veće je od naše krivice. On zna da bez njega niti ne možemo činiti dobro, bez njega ne možemo biti sveti, bez njega ne možemo smisleno živjeti.

Lijepo je danas rekao apostol Pavao: Milošću Božjom jesam što jesam. 

Zaista, braćo i sestre, Bog se svom snagom zauzima za nas, on se brine za nas svojom milošću i milosrđem. Njegova milost znači da nam daje sve potrebne alate za uspjeh, a milosrđe znači da i kada ne učinimo po njegovoj volji, čak i kada sagriješimo protiv sebe i bližnjih, on nam pruža novu priliku.

Danas smo se podsjetili priče 3 čovjeka koji su sve ostavili da bi slijedili Božji poziv. Bog ih nije na to prisilio, ali ih je za to osposobio čudesnim djelovanjem. Budimo poput njih ponizni pred Bogom, i spremno se odazovimo jer i danas, slaveći ovu svetu misu, prepoznajemo da nas Bog poziva na uzoran kršćanski život.

To je središte današnjeg evanđelja i današnjih čitanja: Božji poziv. To je i središte našega života. Amen.

andjel @ 17:43 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, veljača 5, 2016

Evanđelje: Lk 4,21-30 (Isus, kao ni ono Ilija i Elizej, nije poslan Židovima.)

Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.

Braćo i sestre, posljednja rečenica evanđelja prošle nedjelje, ujedno je i prva rečenica današnjeg evanđelja. U njoj Isus priziva riječi proroka Izaije o godini milosti Božje i naviješta njihovo ispunjenje.

Danas dakle, u nastavku evanđelja, imamo priliku vidjeti kako su njegovi slušatelji reagirali na njegove riječi, a reagirali su na dva oprečna načina. U prvom trenutku su mu se divili i povlađivali mu, a u drugom su ga ispunjeni gnjevom izbacili iz grada i naumili strmoglaviti niz liticu. Čudno je kako se u minuti njihovo raspoloženje toliko drastično izmijenilo, iz oduševljenja u mržnju. Da se radi o jednom čovjeku koji je jedne sekunde sretan, a druge tužan, rekli bismo da ima psihički poremećaj, no ovdje se radi o cijelom gradu koji je htio Isusa za svoga kralja, a odmah potom, htjeli su ga ubiti.

Zamislite da temperatura padne s +30 na -20°C u jednom danu. Rekord u brzoj promjeni temperature zabilježen je u jednom američkom gradiću (Spearfish, S.D), gdje je temperatura jednog jutra u dvije minute skočila za 27 stupnjeva, s -20 na 7°C, a potom se u pola sata opet vratila na -20. Razlog tako drastičnim promjenama od kojih su mnogima popucala stakla na prozorima, bio je sukob toplog i hladnog zraka.

Znamo iz iskustva da nam neki događaji mogu u trenu sve preokrenuti naopačke, no koji je razlog da se to ovdje dogodilo? Zaključak možemo donijeti jedino iz Isusovih riječi, jer on je taj koji provocira ovu promjenu temperature, odnosno raspoloženja okupljenih. Premda je Isus očito htio u njima potaknuti promjenu, njegova nakana nije bila razljutiti ih, već ih dodatno oraspoložiti, pomoći im da shvate novost Božje milosti za sve narode.

Bio je u svome rodnom gradu Nazaretu gdje su ga svi poznavali i primijetio je da ga uzvisuju jer je jedan od njih, jer je sin Josipov. I željeli su ga za sebe, samo za sebe. Slično kao što si je naš rukometni izbornik, premda je tako na lijep način posvjedočio vjeru, spominjući Isusa i Gospu Međugorsku, na neki način prisvojio Isusa, tako su i Nazarećani željeli da Isus ekskluzivno njima donese Božji blagoslov. I upravo to je bila inspiracija Isusu za ovu njegovu prvu propovijed.

Isus propovijeda o dva proroka Iliji i Elizeju koji nisu bili prihvaćeni među Izraelcima već su svoje poslanje izvršili među poganima, Ilija je pomogao udovici u Sarfati sidonskoj, a Elizej je od gube izliječio Naamana Sira. Tako Isus i sebe ubraja među one koje je vlastiti narod odbacio i koji se okreće strancima.

Čini se da Isus staje na drugu stranu, da želi igrati za protivničku reprezentaciju, no on jednostavno želi reći da je došao k svima, i Božjem narodu i poganima, i Židovima i Rimljanima. To je za njih bilo previše sablažnjivo.

Ovog mjeseca, papa Franjo, u sklopu apostolata molitve, priložio je nakanu da iskreni dijalog između muževa i žena različitih religija urodi mirom i pravdom. U tu svrhu objavio je video u kojem ljudi različitih religija izražavaju vjeru u istu stvar: ljubav. Jedan dio katolika sablaznio se nad time smatrajući da papa relativizira istinu katoličke vjere, ali njegova je nakana bila pronaći vezu koja bi mogla ljude povezati u miru i suradnji i tako voditi prema vječnoj istini, Isusu Kristu. A činjenica je da svi ljudi, bez obzira u kojega Boga vjerovali, vjeruju u ljubav.

Nije slučajno da nam liturgija danas u misnim čitanjima donosi i Pavlov hvalospjev ljubavi u kojem apostol tvrdi da je ljubav vječna, da je veća od sve vjere i svega znanja, da ona sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. I Isus to želi prenijeti svojim sunarodnjacima kroz navještaj Božje godine milosti za sve ljude. Želi im reći da Božja ljubav briše granice među državama, prekida podjele na naše i vaše. Božja ljubav je poput sunca koje grije i dobre i zle, vjernike i nevjernike.

U tu svrhu je Isus i pročitao samo pola rečenice iz knjige proroka Izaije. Cijeli redak glasi: „Duh Gospodnji … posla me da navijestim godinu milosti Gospodnje i dan odmazde Boga našega.“ Izaija je smatrao da će Bog biti milostiv Izraelcima, a druge narode uništiti zbog njihove nevjere. Isus se ne slaže s time, on ne vjeruje u Božju osvetu i zato preskače taj dio o Božjoj odmazdi. On donosi poruku Božjega milosrđa. Daje si za pravo ispraviti Izaiju i tako, više nam to nije tako čudno, razljutiti svoje slušatelje koji su živjeli za dan kad će Bog uništiti njihove neprijatelje. Jer evo, Isus sad govori da Bog ljubi i njihove neprijatelje.

Braćo i sestre, mi vjernici očekujemo da je Bog na našoj strani, a evo, ovdje ispada da je on na strani naših neprijatelja. On je na strani tvoga šefa koji te ne plaća pošteno, na strani tvoga muža kojega ne podnosiš, na strani tvojih susjeda s kojima ne pričaš, na strani prijatelja koji te je iznevjerio, on ljubi one koje ti mrziš, iskazuje milosrđe onima koji te progone. Zar te to ne ljuti?

Vidite kako nas poruka o Božjoj univerzalnoj ljubavi može lako uznemiriti. I mi možda nesvjesno želimo Boga koji voli nas, a mrzi naše neprijatelje, koji spašava nas, a drugima se zbog njihovih zlodjela osvećuje, ali što ako u Božjem srcu ima mjesta za sve nas.

Ne znam jesam li malo rastegnuo poruku današnjeg evanđelja, no upravo to mi se čini pravim razlogom radi kojeg su Nazarećani potjerali Isusa iz svoje sredine. U svakom slučaju, to je tema koja nas tjera da temeljito preispitamo svoju vjeru.

U tom smjeru upućuje nas i (zborna) molitva s kojom smo danas započeli svetu misu: Gospodine, Bože naš, tvoja Crkva počinje svetu službu: daj da te štujemo svom dušom te u tvom Duhu ljubimo i prihvaćamo sve ljude. Po Kristu Gospodinu našemu.

Prošlog tjedna u kinu sam pogledao odličan film „Povratnik“ u kojem čovjek koji je sve izgubio traži osvetu. I taj film nam daje razmišljati o našem pravu na osvetu i Božjom vlašću nad svijetom.

Bog u Isusu Kristu najavljuje kraj zloći i grijehu, ali ne odmazdom, uništenjem, osvetom, već ljubavlju, opraštanjem i milosrđem. Amen.

andjel @ 17:41 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, siječanj 27, 2016

Evanđelje: Lk 1,1-4; 4,14-21 (Danas se ispunilo ovo Pismo.)

Pita Mujo Hasu jel bi htio da mu za rođendan kupi knjigu. A Mujo odgovara: Ne treba, već imam jednu.

Braćo i sestre, živimo u vremenu ekrana i filmova. Europljani prosječno godišnje pogledaju približno 100 filmova, a prema jednom novinskom članku prosječni Hrvat u godini dana pročita 2 knjige. Jel bi se vi mogli sjetiti koju ste knjigu zadnju pročitali? Jeste li nedavno uzeli u ruke neku vjersku knjigu kao duhovno štivo? Prije tjedan dana objavljena je, istina malo preskupa, ali vrlo poticajna knjiga pape Franje: „Božje je lice milosrđe“ prikladna za svetu godinu Božjeg milosrđa u kojoj se nalazimo.

Ja sam prošlog tjedna po prvi put u životu pročitao epski spjev Dantea Alighierija: „Božanstvena komedija“. U toj knjizi pisac prolazi kroz Pakao, Čistilište i Raj. Knjiga je zahtjevna za čitanje jer je vrlo opsežna, pisana je kao poezija i treba se dobro koncentrirati, a da bi se razumjela nužno je čitati i komentare stihova jer pisac u svoje djelo nastoji uklopiti cjelokupnu povijest, znanje i teologiju svoga doba. (Jedna naša župljanka je prošle jeseni magistrirala na temu ovog djela.) 

Mi smo na ovoj misi upravo čuli odlomke iz 4, odnosno čak 6 biblijskih knjiga. Prvo čitanje je bilo iz knjige Nehemijine. Nehemija je Židov koji je živio u 5. stoljeću prije Krista, a zaslužan je jer je uspio ponovno izgraditi srušene jeruzalemske zidine i izvršiti vjersku obnovu u Jeruzalemu. Njegova knjiga u dijelu kojeg smo maloprije slušali, opisuje nam svećenika Ezru koji narodu čita i tumači jednu drugu biblijsku knjigu, Knjigu Zakona, ono što mi danas poznajemo kao Petoknjižje, knjige koje stoje na početku Biblije. I dok Ezra cijeli dan čita iz te knjige, sav narod pozorno sluša i plače. Slušali su o Božjim obećanjima i povijesti spasenja, o savezu s Bogom kojega su prekršili i razmišljali o nesreći koja ih je potom snašla. A kad je svećenik završio čitanje, svi su podignutih ruku odgovorili: Amen! Amen! Zatim su kleknuli i poklonili se Bogu licem do zemlje. Čitanje ove knjige bio je prijelomni trenutak u povijesti Židova, dan kad su doživjeli zajedničko obraćenje i spoznali važnost Božjeg zakona za svoj vjerski, društveni i politički identitet. Stoga im Ezra govori neka ne plaču, nego neka slave, ne trebaju se bojati jer je Bog s njima.

To nam može biti opomena na to koliko pažljivo mi slušamo misna čitanja koja nam donose Božju poruku. Dopuštamo li tim riječima da dođu do našeg srca? Ona su i jedan od glavnih razloga zašto se okupljamo nedjeljom na svetim misama, ona podupiru naše euharistijsko slavlje i slično Židovima koji su nakon čitanja započeli slavlje, mi slavimo Božje otkupljenje, Dan Gospodnji.

Na svakoj svetoj misi zavirujemo u knjigu Psalama. Današnji 19.-i Psalam iz te knjige nadovezuje se na prvo čitanje i govori nam da Božji zakon razveseljuje srce, prosvjetljuje oči, uči nas pravoj pobožnosti.

Zatim smo čuli dio Prve poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima, koju i ne treba posebno tumačiti. Uspoređujući kršćane kao udove jednog tijela, apostol nam poručuje da trebamo surađivati jedni s drugima i da svatko od nas ima važnu nezamjenjivu ulogu u Tijelu Kristovu.

Središnje čitanje svake svete mise je uvijek Evanđelje. Budući da ćemo se ove liturgijske godine družiti s evanđelistom Lukom, prikladno je da počnemo od početka. I danas nam je ponuđen proslov evanđelja gdje Luka tvrdi da je pomno ispitao Isusov život i da svoje evanđelje piše kao potvrdu o istinitosti svega što se priča. Potom se preskače dio evanđelja o Isusovu djetinjstvu i evanđelje nastavlja na dijelu gdje započinje Isusovo javno djelovanje.

Prema današnjem evanđelju, prva stvar koju je Isus javno učinio bila je čitanje knjige. Bila je to jedna obična subota, Isus je po običaju ušao u sinagogu i stao na mjesto čitača. Dali su mu Knjigu proroka Izaije koju je otvorio na odabranom mjestu i počeo naglas čitati: „Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje.“ Kad je to pročitao, privukao je pozornost svih prisutnih te progovorio: „Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.“ Sve ono što je Izaija prorekao, ostvaruje se u Isusu, on je taj koji donosi evanđelje siromasima, koji najavljuje slobodu svima koji robuju, koji daje vid slijepima, on je taj s čijim dolaskom nastupa godina milosti Gospodnje.

Papa Franjo je, kao što znate, ovu godinu proglasio izvanrednom svetom godinom, Godinom Božjeg milosrđa baš zato kako bismo doživjeli da riječi ovog evanđelja i danas snažno odzvanjaju u našim ušima, da se i danas ovo pismo ostvaruje po snazi Duha Svetoga kojega je Isus Krist poslao za naš zemaljski život i za naše spasenje. I svakog dana, Crkva i vjernici treba živjeti po toj riječi, služiti se njome, ostvarivati ju. Pozvani smo, braćo i sestre, da se danas na nama ispunja Božja volja. Ovdje je naglasak na riječi danas: jer tko zna kakve će biti prilike u budućnosti. Prilika je danas!

Prema knjigama se općenito odnosimo s poštovanjem. Ako se netko potrudio napisati knjigu, vjerojatno ima nešto za poručiti. Ima puno knjiga koje nas uče kako koristiti stvari oko nas i u nama za bolji život, ali ima jedna knjiga koju je napisao Bog sam nadahnjujući svete pisce. U Bibliji, Svetom Pismu, otkrivamo Boga kao Oca svih stvari, otkrivamo Boga kao našega brata, čovjeka raspetoga na križu za naše spasenje u središtu povijesti, i otkrivamo Boga kao trajnu duhovnu prisutnost u daru Duha Svetoga i našu snagu za postizanja cilja u nebu.

Knjige su bezvrijedne ako ih držimo zatvorene na polici da skupljaju prašinu. No koliko je god važno čitati, važno je i što čitamo. Birajte dobre knjige, a iznad svega, često, po mogućnosti svakodnevno, otvorite i našu svetu knjigu. Čitanje Biblije nije samo molitva. U njoj upoznajemo Boga, u njoj se iskušava i potvrđuje naša vjera, u njoj susrećemo Živu Božju Riječ. Amen.

andjel @ 17:39 |Komentiraj | Komentari: 0
O blogu
Ja sam katolički svećenik.
Ovo je moj blog.
Na njemu objavljujem svoje propovijedi i druga razmišljanja, svoje zapise poput priča i slika, a koristim ga povremeno i kao internet dnevnik koji svjedoči o stvarima koje jedan svećenik, a zapravo čovjek kao i svi drugi, proživljava.
Arhiva
« » kol 2016
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Kontakt
Godina vjere
Godina vjere: 11.10.2012-24.11.2013. Tim povodom ja sam odabrao 410 stvari - za svaki dan u Godini vjere - kojih sam se prvo sjetio, a koje su oblikovale moju vjeru i koje su mi važne. Ovdje ih spominjem i ukratko objašnjavam iz perspektive moje osobne vjere.

1
 
Index.hr
Nema zapisa.